Tog popodneva sam se premišljao šta bi me tokom narednih sati uveseljavalo. Ne mogu se sada pohvaliti da sam neki naročit napor ulagao tragajući za odgovorom, ali se ubrzo ispostavilo da je odgovor našao mene pre nego ja njega. Dobio sam poziv od izvesne devojke, koja tu i tamo poželi da sa mnom deli prostor i vreme.
- Nemoj mi reći da ćeš i ovo poslepodne provesti sa nekom od svojih fifica? Daj čoveče od silnih obaveza koje imaš naspram ženskog sveta prestaćeš da čitaš knjige –
- Znaš i sama da ovih dana strahujem samo da ću prestati da igram tenis. Mada sam u pregovorima da obezbedim balon pa nema još mesta panici –
- Pomislila sam, eh naivnosti moje, da strahuješ što će te vreme odvojiti od tvoje najperspektivnije učenice?-
- Sele znam da si imala naporan dan, i da si u deficitu sa humorom ali pređimo na stvar –
- Još jedan mačor koji bi da odmah pređe na stvar. Ako je tako, zovem te da mi se pridružiš na sajmu knjiga, ako ti veče već nije rezervisano za neki drugi sajam, možda veneričnih bolesti, seksualnih pomagala ili maloletništva? –
- Imala si sreće, što se za mene neće moći reći onog momenta kada nakon dva štanda kupiš knjiga koliko treći nije uspeo ni da izloži –
- Zasmejavaš me, a i sam znaš da nema toga što ne mogu da ponesu dva vola, slon i magarac –
- U ovoj podeli uloga, bolje mi je da ne znam koja mi je nosivost pripala –
- Ljubak si. A sada, spremaj se, dolazim po tebe -
Nije bilo sumnje, popodne ćemo provesti na sajmu knjiga ali pre nego se to zaista i desi potrebno je bilo obaviti nekoliko poziva i izvinuti se gđicama čije sam vreme na neki način uzurpirao onog momenta kada sam im napomenuo da bismo se mogli videti tokom večeri.
- Hej Ana...aha, ma znam da znaš. Pa razlog većine mojih poziva je predvidiv. Ubićeš me, da opet baki nije dobro...ne, ne, dobro joj je ali mi je tetka otišla u Ameriku pa nema ko da nahrani kornjaču –
- Dobar dan, Ivan ovde, mogu li dobiti Angelinu? Ohoj, jel si u gužvi? Celodnevna predavanja, ma znam kakve posledice ostavljaju. Čovek izgubi sva interesovanja čak i za najzanimljivije svoje poznanike. Šta, nisi umorna?! Kada malo čovek prilegne, onda shvati jeste ili nije u moran. Ti jel si prilegla? ( U bre ovo neće lako ići) A da to vreme, ma čuo sam da će biti neka monsunska kiša. Ne, ne monsun, takoreći biće potop mada daleko veći problem od toga je što večeras treba nekakva protonska zračenja da perforiraju zemlju. Ma ne, nije strašno ali mislim da ću veče provesti u atomskom skloništu. Šta! Ti nećeš!? Angelina, ja sam zapravo hteo da ti kažem, da je mama odlučila da gituje prozore pa mi je sada u sobi mnogo hladno, pa ću otići kod Sonje, znaš ona ima ono parno grejanje. Povezana je na neku toplanu, kažu da je to neki daljinski sistem.
Tu tu tu tu tu tu... : (
Koliko je ovo sati, zaboga. Ova rospija samo što nije stigla a ja imam da obavim još dvadeset i pet poziva od kojih će svaki drugi završiti razumevanjem a ostali zvukom koji me je sada iznenadio. Kako je samo ženski svet bezobrazan, neobazriv, neodgovoran i na kraju krajeva nekulturan. Ona će meni da spušta slušalicu samo što sam je ispalio iako je odložila posetu baki, kojoj su ugradili pejsmejker i susret sa Ivom Pogorolićem koji će joj omogućiti odlazak u Kjoto, gde će svirati violončelo na nekom velelepnom trgu. Zar su to dovoljni razlozi da se meni spušta slušalica? Ko pomisli da jesu, tata mu tansvestit!
- Ulazi u kola, zar ne vidiš da nam se supersoničnom brzinom približava autobus, koji ako nas pogodi ima da nas lansira u četrnaestu halu beogradskog sajma knjiga. –
- Stani ženska glavo, da ostavim sako, nije mi komotno da u njemu putujem pet minuta –
- Ma ulazi rekoh ti, picanu jedan neotesani –
Uhvatila me je svojom slabašnom rukom za kragnu i uvukla u auto, blago unevši mi se u lice koje je bilo takoreći prestravljeno prizorom. To njeno bledunjavo lice, sa blago iskošenim zubima ka napred nije odavalo bog zna koju sigurnost a ni prisustvo razuma. Šta je tu je. Imam opciju da me usmrti autobus pri brzini od koji kilometar više u odnosu na brzinu propisanu znakom, ili da me drugarica rastavi od života zubima prekinuvši mi arteriju na vratu, pošto su joj ruke pedantno već bile na volanu. Ušao sam i prestravljen ćutao sve dok se nismo dokopali Senjaka.
- Ti beše mali pacove ovde negde živiš? –
- Ne, ja živim tamo gde si me pokupila –
- A da te pokupim ja malo po toj nežno pederastoj labrnji? Slušaj me dobro, ako ne nađeš označeno parking mesto, čiji ocrtani pravougaonik nije izbledeo ni sa jedne strane u roku od momentalno, ima da ti otfikarim ta tvoja smežurana jajca sa sve pišom ako budem kojim slučajem uspela da ga pronađem. I naravno, ne oduševljavaj se, sve ću to učiniti papagajkama kojima je moj momak danas ošrafljivao matice zarđalog bojlera, koji mi je zamisli tokom večeri procureo i probudio komšiju koga je žena izbacila iz kuće a ja mu ponudila kadu umesto kreveta –
Podsetio sam se tih trenutaka, koji su trajali kao sama večnost, da sa njom nešto poprilično nije potaman, ali nije mi ništa preostalo nego da je provedem uzanim ulicama i naravno ne nađem mesto. Šta se onda desilo?
- E pa pacove, pacovski, glodarski, hoćeš u zid u zid?! –
Ovo su bile reči Joksine pesme, a nisu slutile ni na šta dobro jer je tek što je izustila poslednju reč refrena bila u trećoj brzini a pred nama je bilo skretanje od devedeset stepeni. Auto se propeo na dva točka i tako smo ti mi klizili prema jedninom slobodnom parking mestu, dok sam se ja malo naginjao ka njoj ne bi li izbegao pogrešno balansiranje koje bi dovelo do prevrtanja. Sada se i ne sećam kako smo se ponovo vratili na sva četiri točka i kako je njeno lice poprimilo ponovo ljudski izgled, ali ubrzo smo bili sa kartama u ruci na brisanom prostoru Beogradskog sajma knjiga.
- Znaš šta, ja neću da trčim za tobom –
- Ako nisi čuo kada sam ti rekla na stepenicama, ponoviću. Ti si za mene nevidljiv, a ako kojim slučajem nastaviš da me pratiš biću prinuđena da zaustavim neko službeno lice i otresem te se rečima da me proganjaš otkako sam kupila kartu na blagajni i krenula svojim poslom –
- Čekaj bre polako. Ko će ti poverovati u tako suludu priču. Pa imam tvoju poruku u telefonu, uredno potpisanu imenom i prezimenom. Ako te budu legitimisali shvatiće da si to ti i da si mentalno oboleli posetilac Sajma knjiga. Takođe imam i tvoju fotografiju u njemu. –
- Daj da je vidim –
Ja preturam po telefonu tražim tu fotografiju, nalazim je, a ona počinje da se smeje.
- Bolidu, misliš da bi me neko prepoznao na ovoj fotografiji. Pogledaj me samo, u svom sam najgorem odevnom i svakom drugom izdanju. Pa na osnovu ovoga mogu samo da konstatuju da proganjaš devojke nalik tvojoj prvoj ljubavi. Baš si bolid, ajde sada hodaj uz mene i pravi se nem! A nije zgorek ni ako mi kupiš šećernu jabuku kojom ću ti zapušiti usta -

A nije ti palo na pamet da uštediš sebi vreme i samo isključiš phon, odeš kuda želiš i sa kim želiš, a ostale varijantkinje ostaviš da se pitaju što te nema, kako ih nisi udostojio makar poziva, makar objašnjenja zašto ih ispaljuješ, ili da brinu zbog tvoje nedostupnosti i u glavi ređaju najrazličitije scenarije, od toga da su te oteli vanzemaljci ili, što da ne, neki zajebani Zemljani, ili ti je neka devojka razbila glavu reketom ili ti, još gore, razbila omiljeni reket, pa si sada u gumenoj sobi u nekoj beloj ustanovi, ili si se zagrcnuo tortilja čipsom, ili ti je pozlilo od self-made kineske klope, pa si sada negde priključen na sondu kojom ti ispiraju želudac, ili, možda čak na klistir...
Anagarika, hoću da kažem da, ako si bezobrazan, slobodno budi bezobrazan do kraja...Ja nikada nisam marila za reakcije onih koje ispaljujem...I, ima nečeg jako oslobađajućeg u tome kada ti zazvoni phon, ti uključiš silent i gledaš u ekran čudeći se ljudskoj upornosti.:)